Nije posao raznosača novina u Evropi tako jednoličan i dosadan kako neko misli. A i ne zaradi se samo ono što redovno dolazi na račun svakog mjeseca. A, ne! Ima tu još svačega.
Ali najljepše vrijeme za svakog raznosača novina je pred Božić, kada ide od kuće do kuće, poželi domaćinima sretan Božić i Novu godinu, uruči im prigodnu kartu, a za uzvrat, po dobrom običaju dobije neku paricu. I tako vam ja svake godine pred Božić nakupim lijepu sumicu za svoj skriveni fond koji krijem od žene kao guja noge. Zahvaljujući tome uvijek se nađe pokoja parica za neko pivce mimo onog redovnog, a da žena pojma nema o tome.
No, prošle godine moj se kolega pred njom izbrbljao kako se dobro opario čestitajući praznike, i moja žena je već zaključila da previše novca dobijem, i da bi bio red da i ona dobije svoj dio, jer u kući sve dijelimo. Vidim ja da mi se loše piše, ali nemam kud, nego joj obećam da ću joj dati njenu polovicu, a u sebi već smišljam kako ću joj dati deset do dvadeset eura, i reći da je tolika njena polovica, a ona se već poče raspitivati i glasno računati:
–Koliko ono novina kažeš da raznosiš?
–Sto pedest.
–Oho! Po dva eura, trista eura! Znači, meni sto pedeset! Ali mnogi daju i više – neumoljiva je.
Jasno mi je da je sve krenulo naopačke, i mozak mi radi brzinom svjetlosti. U trenu smislih na koju ću kartu zaigrati:
–Važi li ovako: meni pedeset eura, a tebi sve ostalo?
–Važi! – kao iz topa dočeka moja žena, a usne joj se razvukoše u osmijeh.
–...ali da i ti ideš sa mnom, i da ti ideš čestitati od vrata do vrata i dijeliti im karte, a ja ću te voziti? Ipak je red da se i ti malo potrudiš. A ujedno, ti ćeš u ruke dobijati novac i nećeš ene moći optuživati da ga negdje krijem kad vidiš koliko malo ima.
–Dogovoreno! – prosto uskliknu moja žena i već poče računati u što će potrošiti 300 eura zarađenih za samo dvije večeri.
A ja sam u glavi već razradio čitav plan kako da ipak dobro prođem. Poći ćemo od jedne uličice koja je uvijek problematična i u kojoj ne dobijem skoro ništa, a koliko poznejem svoju ženu, za nju bi to moglo biti vrlo obeshrabrujuće.
I tako dođe i dan D. Idemo mi, moja žena puna elana. Stajemo pred prvu kuću. Hladno je, studeni vjetar uvijek pronađe neki put da se uvuče čak pod kožu. Moja ljepša polovina pred vratima zvoni jednom, pa tapka malo u mjestu i čeka, a onda ponovo zvoni. Pa ponovo poigrava. Ponovo zvoni, a tek onda neka starica polako otvara vrata. Vidim da nešto pričaju i da se moja žena vraća praznih ruku.
–Njeni nisu kod kuće, negdje su izašli, a ona im samo pazi na dijete. Nisam ništa dobila.
Idemo do sljedeće kuće. Ponovo žena izlazi i zvoni. Ovog puta ne čeka tako dugo. Ali dugo priča pred vratima, poskakujući od hladnoće, sa nekim bradatim muškarcem. Čini se po gestikulacijama kao da on na nju nešto viče, da oštro govori. Vraća se moja žena ponovo bez centa u ruci.
–Ovaj se žali da mu novine često ubciš samo polovično i da otvor za poštu ostane poluotvoren, što mu odnosi na grijanje mnogo više nego što bi ti namjeravao dati. A i kada ubaciš novine kako treba, poklopac jako udari pa ga probudi i više ne može zaspati. Kaže, kad se popraviš, i on će početi davati novac.
Dolazimo pred treću kuću. Brzo se otvaraju vrata, na njima se pojavljuje čovjek koji brzo razvuče lice u širok osmijeh. Nešto pričaju, čovjek se samo smješka i klima glavom u znak odobravanja, a onda ode u kuću, dok moja žena ostade čekati pred vratima. Malo se okrenu prema meni i pokaza podignut palac. Dakle, čini se da će sve biti dobro. Brzo se ponovo pojavi onaj čovjek i uz osmijeh joj stavi nešto u ruku. Ona se vraća, ali nekako sporo, kao da nije zadovoljna. Ulazi ljutito u kola:
–Škrtac! Zamisli, prvo te nahvali kako svaki put doneseš novine na vrijeme, kako nikada ne fali prilog koji ide uz novine, kako i ljubazno pozdraviš ujutro i kaže da sčekam, jer to se mora nagraditi. Pomislila sam da će nakon toliko pohvala sigurno iznijeti bar deset eura, a znaš li koliko je dao?! Dvadeset centi! Neka se stidi!
–A šta ćeš, nije obaveza, može dati koliko hoće, a može i ništa ne dati – pravim se ja nevješt, dok gledam kako da neprimjetno prođemo pored dvije kuće u kojima sam prošle godine dobio po pet eura. Ako bi se to ponovilo, to bi moglo pokvariti cijeli moj plan, koji se već počeo lijepo ostvarivati. Naravno, ja ću kasnije sam, bez žene, ponovo doći po tu poslasticu.
Uto, nakon što smo preskočili ''opasne'' kuće, već stižemo pred sljedeću. Ovdje sa malo manje elana izlazi moja ljepotica. Zvoni i ponovo poskakuje pred vratima. Onda ponovo zvoni. Malo kasnije otvaraju se vrata, a iza njih iskoči ogroman pas i skoči na nju, a ona vrisnu kao da joj kožu deru. Izađe i čovjek za psom i nekako ga dozva nazad prije nego što sam se ja snašao i pokušao izaći iz auta. Čovjek nešto kratko progovori, uze čestitku i ode u kuću, a žena se polako, sporim korakom vrati. Ulazeći u kola poče:
–Pola života mi oduze ovaj pas! Jesi li vidio koliki je? Kao tele! Kad me ne sruši, malo je falilo. A onaj kreten kaže: ''Šta ste se prepali, neće on ništa?!'' I kad sam rekla zašto sam došla, prosto mi istrže onu kartu iz ruku, bezvoljno se zahvali i ostavi me kao da sam šugava. Baš je gad!
–Uh, koliko me puta samo tak pas prepao!
–Pa što mi ne reče za njega?
–Zaboravio sam, oprosti.
I već stižemo pred sljedeću kuću. Zvoni moja žena, ali niko ne otvara. Ponovo. Pa još jednom. Poskakuje i trlja ruke i uši. Onda kuca na osvijetljen prozor i nešto gestikulira rukama. Potom se vraća oštrim, ljutitim korakom. Ulazi u kola bijesna:
–Zamisli ovog: zvonim, a on neće da otvori. Ponovo, on ni da trepne. A vidim ga kroz prozor kako pere suđe, pa pomislim da je možda zvono u kvaru i kucnem mu na prozor. A on samo ljutito odmahnu rukom. Kakav kreten!
U sljedećoj kući čini se da nikoga nije bilo, nije se niko javio na znak zvona, a nije se ni svjetlo vidjelo. Pošli smo do posljednje kuće u toj uličici. Ona je bila preko kanala. Žena je prešla mostić i pozvonila.
Na vratima se pojavi neka bakica koja ubrzo nestade iza njih, pa se ponovo pojavi i dade nešto mojoj ženi. Ona, što zbog sreće što je napokon nešto normalno prošlo, što zbog hladnoće, potrča, ali se na samom kraju mostića, kada je htjela skrenuti prema kolima, okliznu i pade svom dužinom i otkliznu pravo u poveću lokvu vode koja još nije bila cijela zamrzla. Iskočih i ja iz kola, pomogoh joj da ustane i onako mokru i ugruvanu jedva je odvedoh do kola. Čim malo dođe k sebi, poče kukati:
–Ovo je vražji posao! Ne daju ništa, a na kraju kad dobih dva eura, padoh i kad se ne polomih! I ta dva eura sam ispustila kad sma pala, đavo ih odnio! Vozi me kući!
–Naravno, ne možeš tako mokra dalje. Moraš se prvo presvući pa ćemo nastaviti. Uostalom, i ne moramo večeras, možemo sutra – pun sam ja razumijevanja.
–Nikad više! – vrisnu mi u lice moja golubica. – Nikad! Džaba ti tvoje pare, kupi ih sam! I ne trebaš mi ništa dati, neka su ti halal!
Idemo kući, a ja se jedva suzdržavam da ne pokažem oduševljenje. U isto vrijeme, nešto me kopka, neki crvić u meni još nikako da se smiri. Kao da mi poručuje da nisam još došao do cilja, i ponovo smišljam može li se još negdje poentirati. Naravno, upali mi se lampica:
–Eh, već sam se ponadao da ću zaraditi pedeset eura. Sad čisto sumnjam, vidiš da ovi škrtci ne daju skoro ništa... Ali nije važno...
–Dobit ćeš tvojih pedeset eura, to sam ti obećala! Ako ne nakupiš dovoljno, ja ću ti namiriti razliku! – proguta i ovaj mamac moja ljubljena.
Tek kad smo ušli u kuću i kad žena skide jaknu, vidje na njoj fkeke koje su ostale od psećih šapa. Prvo promrmlja nešto zbog toga, kao, mora prati gotovo novu jaknu, ali kad vidje još i da je pas svojim oštrim kandžama prosjekao jaknu, ljutito opsova kako odavno nije, baci onu jaknu i čvrsto obeća da više nikada neće ni spomenuti novine, a kamoli se upuštati u ovakvu avanturu.
Meni došlo da je podignem i izljubim, ali se ne smijem odavati. Otišao sam ponovo, ovog puta sam, kupiti „harač“, onda iduće večeri dovršio posao. Ženi kažem da sam nakupio samo trideset pet eura, i ona mi namiri još petnaest. Ih, lova kaplje sa svih strana! Zato i ja budem velikodušan: ne strpam sve to u svoj džep, nego pravo u prodavnicu! Za osam eura kupim buket cvijeća ženi, a za sebe za preostalih sedam gajbu pive koju ubacim u gepek kao rezervu za ''nedajbože''.
Kad sam donio onaj buket ženi i rekao joj da joj je to od novaca koje sam nakupio za novine, njenoj sreći nije bilo kraja! Priznala je da niko nema tako dobrog muža, a ja sam se pravio tako naivnim i nevještim da sam prosto vidio svetački oreol iznad svoje glave. Moram vam priznati da ni ja sam nisam znao da sam takav pokvarenjak. Ali šta se može, u nuždi čovjek svašta uradi. I to se može oprostiti, zar ne?!
Ali, što je najvažnije, riješih se ja, i to trajno, velike opasnosti koja je udarila na moj džeparac. Bit će pive do mile volje! Ama, kažem vam, lijepo je biti raznosač novina!
|
PODELI
